Japanski dvornik (Fallopia japonica, sinonim Reynoutria japonica, eng. japanese knotweed) je biljka koju ste sigurno često viđate, ali niste znali kako se zove. Raste na zapuštenim zemljištima, uz kuće, pruge, puteve. Međutim, to je biljka koja ima sposobnost da korijenovim sustavom razara beton i asfalt, čineći štetu temeljima zgrada, putevima. Biljka ima potencijal da razara čak i avionske piste, ukoliko počne rasti uz pistu. Toliko je opasna da u Velikoj Britaniji prisustvo ove biljke na posjedu može umanjiti cijenu nekretnine za čak 20% te čak utjecati na to da vam banka odbije zahtjev za hipotekarni kredit. Biljka spada u invazivne alohtone vrste (one vrste koje se ne javljaju prirodno u nekom području, nego su tu naknadno introducirane).
Šta znamo o ovoj biljci?
To je trajnica iz porodice dvornika (Polygonaceae), čiji su najbliži “rođaci” kiselica (Rumex acetosella), dvornik (Polygonum aviculare), rabarbara (Rheum rhabarbarum) te heljda (Fagopyrum esculentum). Japanski dvornik je robusna biljka koja može narasti i do tri metra, sa stabljikama koje postanu šuplje, poput bambusa, crvenkasto-smeđe boje, kasnije pozelene. Listovi su joj dugi 6-10 cm, imaju izraženu nervaturu, ovalni, malo ušiljeni u vrhu i poredani naizmjenice (cik-cak), po čemu je ovu biljku lako prepoznati. Cvjetovi su skupljeni u metličaste cvasti u pazušcima listova. Voli rasti uz potoke i rijeke, na tlu siromašnom vapnencem. Ne raste u šumama, nego kao po pravilu, na tercijarnim ekosistemima, onim područjima koja imaju najmanju produkciju biomase, na zapuštenim i degradiranim zemljištima.
Ova je biljka, kako joj i sam naučni naziv kaže, porijeklom iz Istočne Azije: Japana, Kine i Koreje. Smatra se da je 1825. došla u Evropu kao potencijalna dekorativna vrsta i da ju je prenio Philipp Franz Balthazar von Siebold, njemački ljekar i botaničar, poznat po tome što je Evropu upoznao sa japanskom florom, a Japan sa zapadnom medicinom. U domovini, japanski dvornik ostaje biljka malog rasta i ne širi se naglo, jer ga u tome sprječava vulkanski pepeo i prirodni neprijatelji, poput nekih insekata. Međutim, u Evropi, ova biljka je našla mnogo povoljniji teren, nema prirodnih neprijatelja te brzo raste i brzo se širi. Podaci pokazuju da u toku sezone rasta može narasti i 20 cm dnevno. U japanskom jeziku, ova billjka se zove itadori, što znači “jaka biljka”, dok je na Zapadu čest.
Kada je suzbijanje u pitanju, vlasti u Africi, Australiji, Kanadi i Novom Zelandu, još od 1890. godine, zahvaljujući psima, postižu impresivne rezultate, navodi invasivespecies.org.o nazivaju biljka-Godzila zbog štete koju pravi. Ispitivanja pokazuju da ono što pet ljudi u ovakvim slučajevima napravi za osam sati, pas učini za samo jedan sat. Daju rezultate odmah, sa gotovo savršenom tačnošću. Takođe mogu da pretraže ista mesta sa više ciljeva istovremeno, bez smanjenja efikasnosti. Uključivanje pasa trebao bi da bude pametni alat koji će smanjiti upotrebu herbicida.
Što rade koze u njujorškom parku?
Brste ja panski dvornik, trajnu zeljastu biljku kojoj je prirodno stanište istočna Azija.
“Za njih je ovo prava fešta, mogu da jedu do mile volje. Zdravo za koze i dobro za okolinu”, dodaje upravnik parka, Gerodnik, objašnjavajući da više ne moraju da koriste hemijska sredstva kako bi uništili korov.
Mladi izdanci ove biljke su jestivi i mogu se koristiti kao šparoge, međutim, takva upotreba ove vrste u našoj zemlji nije raširena. Neki naučni radovi su pokazali kako je ova biljka dobra za akumulaciju teških metala, pogotovo bakra, kadmijuma i željeza iz zemljišta.
Najveći problem sa japanskim dvornikom leži u činjenici da ova biljka ima jak, razgranat i veoma vitalan korijenov sustav. Ukoliko komadić korijena dospije u zemljište, iz njega se vegetativno razvija nova biljka, koja je izuzetno kompetitivna i u borbi za opstanak poražava druge vrste koje rastu na tom području. Vrlo brzo, ova biljka može zauzeti cijelu povrišnu. ÄŒupanje korijena stoga nije nimalo lak zadatak jer se moraju odstraniti i najmanji djelići korijenovog sustava. Drugi način uništavanja japanskog dvornika je upotreba herbicida, ali taj način nije preporučljiv, s obzirom na to da se zemljište kontaminira. Također, uništavanje vodenom parom je metoda koja se pokazala uspješnom na nekim područjima.
Korijen se lako širi i razara beton i asfalt.Biljka može rasti na asfaltu i on joj nimalo ne smeta da raširi korijen za čak 3m u dubinu. Ovakvim rastom mrvi i uništava čak i temelje kuća.
U zemljama gdje postoji visoka svijest o opasnosti od najezde ove vrste, postoji i sistem praćenje širenja japanskog dvornika putem aplikacija, gdje građani mogu naznačiti gdje su registrovali biljku. Također, postoje i smjernice za uništavanje biljke.
Na području Nacionalnog parka „Una“ ozbiljnu prijetnju biološkoj raznolikosti predstavlja japanski dvornik, veoma rasprostranjena invazivna biljka koja brzo i agresivno raste tvoreći gusta grmlja i pričinjavajući tako velike štete.
Prijetnja biodiverzitetu :
Japanski dvornik jedna je od invazivnih biljnih vrsta široko rasprostranjena i u Nacionalnom parku „Una“. Negativno utiče na autohtone vrste, zdravlje ljudi i uzrokuje ekonomsku štetu.Pored japanskog dvornika, i bagremac ili čivitnjača i pajasen invazivne su strane vrste koje su prijetnja biodiverzitetu rijeke Save i zaštićenih područja u njenom slivu. Uprava NP „Una“ s brojnim partnerima identificira i suzbija širenje staništa japanskog dvornika. Invazivne vrste su veliki ekonomski, socijalni i ekološki problem.
Međutim, biljka se opasno širi i po Istočnoj Evropi. Nažalost, raširena je i u BiH, ali u našoj zemlji ne postoji svijest o opasnostima nekontroliranog rasta japanskog dvornika.,često je se može naći pored stambenih zgrada. U javnosti se gotovo i ne govori o ovoj biljci i njeno postojanje nije prepoznato kao problem. Molim vas, širite ovaj tekst kako bismo podigli svijest o problemima koje ova invazivna biljka izaziva i čije unište njezahtjeva s ekonomskog aspekta velika ulaganja.
Last modified: 06. 03. 2024.
